(Foto: Dražen Zelenka “Zec” i pokojni Stevo Eri)
U rubrici “Priče iz Domovinskog rata” donosimo priče, činjenice i sjećanja na najvažnije događaje Domovinskog rata, trenutke hrabrosti, žrtve i odlučnosti koji su oblikovali slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Naša je misija čuvati istinu, dostojanstveno se prisjećati branitelja i približiti svim generacijama važne datume, operacije i ljude koji su obilježili stvaranje naše Domovine. Ovaj prostor posvećen je informiranju, edukaciji i sjećanju, kako bi se nikada ne zaboravila težina vremena kroz koje smo prošli i cijena slobode koju danas imamo.
Na sam dan masakra pobunjenih Srba nad hrvatskim civilima u Voćinu i okolici 13. 12. 1991. godine, hrvatske snage u jeku operacije Papuk ’91 na slatinskom području izvršavaju prve ozbiljnije proboje na liniji dodira prema brdskim selima. Zadatak dijelova snaga 136. brigade Podravska Slatina ojačane protudiverzantskim vodom iz Bjelovara bio je proboj na komunikaciji Mokro Brdo – Ćeralije s ciljem ovladavanja navedenim uporištem pobunjenih srpskih snaga. Ključnu zadaću na navedenom pravcu djelovanja imao je vod vojne policije 136. brigade u suradnji s protudiverzantskim vodom iz Bjelovara koji su tvorili udarnu iglu u navedenom napadu. Toga jutra i prijepodneva prisjetio se i pripadnik Vojne policije, Dražen Zelenka „Zec“.
„Tog jutra, 13. prosinca, okupljamo se na Popišancu (op.a Mokro brdo) negdje oko osam sati, dakle mi pripadnici vojne policije Berislav Martinčević, Stevo Eri, Dragan Lacković, Dragutin Tepeš, Siniša Košutić, Dragan Matijević, Zdenko Tepeš, Nedeljko Radić, Jadranko Dvojak, Gojko Randelj, Josip Grgurić, momak pod nadimkom „Damf“ i ja, te radimo pripreme za polazak u akciju. Stevo Eri, moj bliski suborac i prijatelj, moli me da mu dam svoj mitraljez za ovu akciju. Bio je to težak mitraljez, oko 12,5 kilograma, s redenicima. Ja nosim svoj kalašnjikov, jedan veliki redenik za mitraljez, preko 500 komada streljiva 7,62, plus hranu za nas nekoliko u ruksaku. I nakon govora zapovjednika, sada generala Josipa Černija, krećemo u pravcu sela Ćeralije.“
(Foto: zapovjednik 136. brigade Josip Černi)
Hrvatske snage u rangu ojačane satnije u napadu oko prijepodnevnih sati prilaze Ćeralijama te dolazi do razmještaja snaga za napad gdje su pripadnici vojne policije i protudiverzantski vod iz Bjelovara tvorili okosnicu navedenog napada na zloglasno srpsko uporište.
„To je već bilo oko 9–10 sati ujutro. Prodirali smo polako kroz šumu, sve dok nismo izašli na rub gdje prestaje bukova i grabova šuma, a počinje crnogorica – borovi, livada i otvoreniji teren. Na brdu iznad, s lijeve strane našeg položaja, neprijatelj je imao protuavionski top – vjerojatno 20-milimetarski ili trocijevac – uz zemunice ukopane u padinu. Kasnije će se ispostaviti da je čitav teren bio miniran i dobro utvrđen. – prisjetio se Zelenka početaka akcije.
U navedenom zauzimanju položaja, pobunjeni Srbi primijetili su kretanja hrvatskih branitelja po rubu šume te su otvorili vatru iz protuavionskog topa na njihove položaje što ih je natjeralo na povlačenje.
„U tom povlačenju izviđač Bero Marendić uočava poteznu minu na putu prema cesti. Siniša ju je uspio razminirati i tu nam je postalo jasno da je teren pun mina i da se krećemo po rubu minskog polja. Odjednom čujemo buku oklopa i tenkova te nam prolazi kroz glavu kako nas možda opkoljavaju jer ne vidimo tko dolazi. Dolaze li naši ili možda njihovi. Okupljamo se i donosimo odluku da izađemo iz tog djela šume na cestu koja vodi ravno prema selu i da ćemo tamo vidjeti što ćemo dalje. Ostavljamo dvojicu izviđača da nam drže odstupnicu i dolazimo do dogovorene točke gdje smo skužili kako se radi o našoj samohotki koja nam je došla u pripomoć.“ – nastavio je Dražen tijek akcije.
S druge strane, protudiverzantski vod iz Bjelovara već je zauzeo položaje na drugoj strani navedenog puta koji je vodio u selo te čekao daljnje naputke.
„Ja sam se, nakon što sam vidio da momaka koji su nam držali odstupnicu nema, vratio po njih, no prije nego sam otišao, rekao sam Stevi Eriju da ne ide dalje bez mene i da me čeka. Međutim dok sam ja otišao po njih i vratio se, dečki su već otišli dolje prema selu i to cestom. U tom smo trenutku smo Radić i ja krenuli za njima, no čim smo došli na početak čistine, s obzirom na to da cesta prema selu vodi iz šume, uočili smo da su dečki već ušli na čistinu i počeli se penjati prema šljiviku koji gleda na selo. Samo što smo sišli s ceste u kanal pred tu čistinu, otvorilo se nebo i zemlja.“ – prepričavao je Dražen.
Pobunjeni Srbi otvaraju paljbu po pripadnicima vojne policije i protudiverzantskog voda u dobro pripremljenoj stupici te u bliskoj borbi stradava pripadnik protudiverzantskog voda iz Bjelovara, Bernard Štajduhar.
„U tom puškaranju Štajduhar dobiva metak u desnu lopaticu. Pao je, govoreći: „Mama, mama, pomozi, majko moja…“ Lacković, ga hvata za jaknu, vuče ga prema zaklonu i u bunilu viče: „Poginuo je Zec, poginuo je Zec!“ Taj „Zec“ trebao sam biti ja. Cijelo vrijeme akcija išao sam drugi iza Erija, ali sam se morao vratiti po izviđače i zbog toga sam ostao nekoliko koraka unatrag. Na mjestu na kojem sam inače trebao biti – pao je drugi čovjek.“
(Foto: Bernard Štajduhar)
U razmjenjivanju vatre i nadolasku mraka, hrvatskim snagama prijeti opkoljavanje, međutim, u tom trenutku po dio pripadnika Vojne policije među kojima je bio i Dražen dolazi Josa Sertić s oklopnim BOV-om iz sastava 136. brigade te pucajući na sve strane iz trocijevnog topa osigurava povlačenje navedenoj skupini, dok se skupina iz šljivika među kojima je bio i Stevo Eri počela povlačiti prema šumi.
„Ostajemo nas trojica – Radić, mladi Bjelovarčanin Alen i ja – u jarku uz cestu. Po nama djeluju i minobacači 82 mm; granate padaju na tri metra od nas, razgrću zemlju i blato, ali nas ne pogađaju. Ležimo priljubljeni uz kanal, doslovno između života i smrti. Eri trči prema gore, kroz krumpirište i kukuruzište, prema šumi i u tom trku upada u minsko polje gdje je potegnuo dvije „PROM-ovke“. Eksplozija mu praktički otkida obje noge. Ja kako sam ležao s dečkima u tom jarku, vidio sam eksploziju nakon koje se digao crni dim u obliku pečurke. Ispočetka sam mislio da četnici sa BST-om traže našu samohotku koja je ostala na rubu šume, no tek sam kasnije saznao da se radi o mom prijatelju.“ – prisjećao se Dražen.
(Foto: Stevo Eri)
Nakon teškog ranjavanja, Stevo Eri ostaje nepomično ležati na mjestu eksplozije. Bacajući mitraljez od sebe i redenike koje je nosio govori svojim suborcima, Tepešu i Košutiću da mu presude međutim, oni uzimaju ranjenog Erija i povlače se prema šumi. Dolaskom večernjih sati ostali pripadnici vojne policije dobivaju obavijest da je Stevo Eri izvučen i odvezen u bolnicu u Viroviticu te da je pokojni Bernard ostao mrtav ležati kod šljivika, a da je jedan pripadnik bjelovarskog voda pod nadimkom Kizma ostao izgubljen negdje na tom terenu.
„Radić i ja odlučujemo da se ne smije nikoga ostaviti. Dogovaramo se s Lackovićem, Dvojakom, Martinčevićem, Zvonkom Kovačecom i Štefom Boronjekom iz Grabića – nas devet ide po Štajduhara i Kizmu. Dva bjelovarska dečka kreću s nama, jer Kizma poznaje njihove glasove i samo će na njih reagirati. Zbog mina i nepoznatog terena dogovaramo precizan plan: ja idem prvi, ali 50–60 metara ispred svih. Ako stanem ili nagazim, oni znaju da je tu mina i da ne idu dalje. Ako „potegnem“, Radić ima zadatak izvući ranjenike i da tek na povratku, kad izvuku njih, izvuku i moje tijelo te da me sahrane u Slatini. Istovremeno, sa zapovjednikom Zvonkom Jankovićem dogovaramo da njegova satnija prijeđe cestu na desnu stranu, dođe do ruba šume i započne vatru po selu i neprijateljskim položajima, kako bi odvukla pažnju s našeg pravca. Tek kad oni počnu pucati, mi krećemo prema mjestu gdje je Eri stradao. Mrak gotovo pada kad ih nalazimo. Štajduhar je ležao mrtav, a Kizmu smo našli živoga pored tog šljivika. Govorio nam je kako su četnici hodali oko njega misleći da je mrtav.“
Toga dana, hrvatske snage nisu uspjele ovladati neprijateljskim uporištem u Ćeralijama. U navedenoj akciji život je izgubio Bernard Štajduhar koji je tada imao 21 godinu. Stevo Eri je teško ranjen da bi od posljedica ranjavana preminuo 15. 12. u bolnici u Virovitici.
„Stevi sam trebao biti vjenčani kum u 3. mjesecu ’92. godine. On je tada kad je rat počeo imao sređen i skladan život u Beču, međutim on to ostavlja i dolazi ovdje boriti se za ovu našu Hrvatsku – to tada nije bila mala stvar. Njegova zaručnica, tada trudna, u trenutku njegove smrti, nije mogla podnijeti što ga je izgubila i prije nego sam došao u Kapince da ih obavijestim da Steve više nema, ona je popila octenu kiselinu i skoro umrla. Doktori su joj jedva spasili život, no nerođenom djetetu nije bilo spasa.“ – prisjećao se Dražen tih teških trenutaka.
„Sve su to rane prosinca 1991. godine, u šumama oko Ćeralija, koje ni desetljećima kasnije ne zacjeljuju potpuno.“
Svjedočanstvo: Dražen Zelenka “Zec”
Autor teksta: Dino Mataz, povjesničar